_MG_5601

Život spisateljice

Neki dan, odem ja do prodavnice da kupim banane. Kad sam već tamo, kupim koju kesicu kapučina s extra pjenom (original), zastanem pored one dvije i po' police sa zdravom hranom, samo da prokomentarišem, u sebi, mogućnost da keks ponosno nosi oznaku dijetalnog proizvoda, a da u 100g sadrži 36g šećera, te da se nasmijem toj ideji, jer sam ja pametnija od toga. Nisam luda da kupim to nešto. To i dokažem tako što se, naočigled svim kolegama kupcima, zadubim u sastav, blago zamahnem glavom u znak neodobravanja, te vratim proizvod na svoje mjesto dok u isto vrijeme okrenem glavu od proizvoda, a u pravcu kretanja kako bih demonstrirala gađenje, što prema proizvodu, što prema lažnom reklamiranju.

I tako, hodam ja po supermarketu – sunce sjaji, narod veli lijepo vrijeme, red je da se prohoda. Kad začuh ženski glas koji me pozva imenom, ali sa dozom maksimalnog čuđenja. Štaviše, toliko je iščuđavanja bilo u toj rendiciji mog imena, da sam se i ja zapitala ko sam, da li je to ime moje, i ako jeste, šta to sve znači.


„Selma, sine, jesi to ti?“
Pogledam u ženu, iskezim se ljubazno, te upitno potvrdim:
„Jesam?“ Bijaše to lijepa kombinacija „da“ i „izvolite“.
„Sjećaš li se ti mene?“, gospođa se uzalud nadala, a ako se i nadala, zašto se nadala, jer mi nikada neće biti jasno zašto srednjovječni ljudi misle da će ih se dijete sjećati nakon deset-petnaest godina. Razumjet ću valjda kad mi bude ta sredina vijeka. Do tad ću malo dići lijevu obrvu, iskriviti usne u najneprirodniji osmijeh nametnute krivice i proizvesti visoke tonove:
„A joj, izvinite-“
„Ja sam Benjina mama.“
„Aaaaa, Benjina mama“, obradovah se ja ženi.

Dok smo nekoliko puta, kako je običaj, razmijenile „aha, da, naravno, Benjina mama, kako se nisam sjetila“ i „ma, davno je to bilo, da, da, ja sam njegova mama“, moj mozak je uspostavljao konekcije. Jedva. Benjo (ime mu je Benjamin, ali ćemo ga zvati Benjo radi zaštite identiteta) je bio moj drug nekad krajem osnovne / početkom srednje. Benjina mama, zvat ćemo je Muzafeta (just because) me je vidjela jedan jedini put, a ni toga se ne sjećam. Žena je mene prepoznala i upravo to iznenađenje njenim pamćenjem sam maskirala u opću radost što se napokon razumijemo ko je ko tu.

„Pa kako si ti, sine“, nastavi ona. Draga žena, teta Muzafeta.
„Dobro, hvala. Vi?“
„Dobro, dao bog. Kako mama, tata, sestra?“
Krenuh je ispraviti tu po nekoliko tačaka, te nepostojećih rodbinskih veza, ali sam se previše čudila da me je uopće prepoznala da bih se fatala za detalje. „Dobro su svi. Vaši svi, dobro?“
„Ma dobro. Jesi završila šta?“
„Magistrirala sam“, tu se ja pohvalim.
„A pa, bravo, čestitam.“
„Hvala.“
„Šta si studirala?“
„Englesku književnost.“
„A, književnost. Pa dobro. Lijepo. Eno i onaj moj Benjo, završio ekonomiju“, reče žena i uze polubijeli.
„Da“, promumljah.
„Radiš li šta?“
„Pišem.“
„Šta radiš?“
„Spisateljica sam.“
„Ma ja. Eno, i Benjo sjedi kući, ništa ne radi.“

Htjedoh reći da nije lako biti pisac, osjetih potrebu da se branim, ali se pribojah konverzacije gdje mi neko odgovori „ajde bogati, svako danas knjigu piše, eno i ona Celzijus“, a ja ću morati pitati ko je Celzijus, jer mi idalje nije jasno, pa ću još i o tome slušati. Ali gdje ću išta ženi reći, fina teta, teta Muzafeta. Navikla da sluša vapaj nezaposlenih i besposlenih – to prepoznaje – ne razumije ona muke samozaposlenih i vječito u-poslu-nih. Ispozdravljasmo se fino, teta Muzafeta i ja. Ona zagarantova da „bi'će posla“, te me posavjetova da se ništa ja ne brinem, a ja defetist-style potvrdih da „naravno, mora biti“. Potom se vratim kući gdje nepisci pretpostavljaju da ja ne radim ništa sto sati dnevno u kojem se periodu, ispade po njima, sve samo od sebe nekako prokonta, skonta, razradi, stvori, doradi, a stranice se same ispisuju dok ja piljim u zidove. Uostalom, k'o da je teško misliti i kuckati.


Izvadim iz torbe četiri kesice kapučina, jednu kesicu macine hrane kao nagradu maci što postoji i jednu kutiju keksa koji tvrdi da je dijetalan, a ima šećera za manji moždani udar. Banane sam zaboravila kupiti.

An excerpt from the short story 'O nama: Razgovor Besmrtnika'.


This is the section that first came to be, sometimes late in the night, when I just started typing without a thought in my head. It was 2005, I was just a kid, and it took me a while and a lot of thinking to finally "see" the full story and write it down. I LOVE going back to this part because it reminds me of how proud of myself I was when I typed it, how hard I thought about 'why did this arise from my subconscious', and how long it took me to make it into a story that I felt was just right - that that was truly it. The full story has been since published in NEMA in two installments.

„Kad pišu te riječi osjećaj vlada da razumiju oblike koje stvaraju iz tinte, ali je to zabluda. Više nije bitno; niti njima, niti njemu, pogotovo ne njoj – ali nama. I ne razumiju što tako očito je. Zar budali bludništvo treba? Zar mučeništvo nije uzor – uzrok poroka, kad oni koji teže anđelima bez krila ostanu – sve što kroz plavetnilo lebdi je krvavo perje? Nađi taj jad, nađi tu bol, pati, popusti, pati još malo, izgubi se u tom svijetu, posustani...gotovo je. Cijeli tvoj život, ali i njen i njegov, samo ne naš, je postao bludništvo, preljub, prodaja ne tijela nego duše koja toliko dragim anđelima vrijedna je. I oni se prodaju.
Ali ne mi, jer mi smo zauvijek. Mi smo zrak koji samo prolazi njihovim plućima, miris koji im budi sjećanje pred očima, historija koju preživljavaju, život kojem teže ali i lutaju, stranice knjige ispisane o svakom njihovom uzdahu kojeg osjetismo.
Mi smo vječnost.“

10294422_10203036530065656_3070003452675289772_n