_MG_5601

Život spisateljice II

Neki dan, odem ja do prodavnice da kupim banane. Kad sam već tamo, kupim koju kesicu kapučina s extra pjenom (original), zastanem pored one dvije i po' police sa zdravom hranom, samo da prokomentarišem, u sebi, mogućnost da keks ponosno nosi oznaku dijetalnog proizvoda, a da u 100g sadrži 36g šećera, te da se nasmijem toj ideji, jer sam ja pametnija od toga. Nisam luda da kupim to nešto. To i dokažem tako što se, naočigled svim kolegama kupcima, zadubim u sastav, blago zamahnem glavom u znak neodobravanja, te vratim proizvod na svoje mjesto dok u isto vrijeme okrenem glavu od proizvoda, a u pravcu kretanja kako bih demonstrirala gađenje, što prema proizvodu, što prema lažnom reklamiranju.

I tako, hodam ja po supermarketu – sunce sjaji, narod veli lijepo vrijeme, red je da se prohoda. Kad začuh ženski glas koji me pozva imenom, ali sa dozom maksimalnog čuđenja. Štaviše, toliko je iščuđavanja bilo u toj rendiciji mog imena, da sam se i ja zapitala ko sam, da li je to ime moje, i ako jeste, šta to sve znači.


„Selma, sine, jesi to ti?“
Pogledam u ženu, iskezim se ljubazno, te upitno potvrdim:
„Jesam?“ Bijaše to lijepa kombinacija „da“ i „izvolite“.
„Sjećaš li se ti mene?“, gospođa se uzalud nadala, a ako se i nadala, zašto se nadala, jer mi nikada neće biti jasno zašto srednjovječni ljudi misle da će ih se dijete sjećati nakon deset-petnaest godina. Razumjet ću valjda kad mi bude ta sredina vijeka. Do tad ću malo dići lijevu obrvu, iskriviti usne u najneprirodniji osmijeh nametnute krivice i proizvesti visoke tonove:
„A joj, izvinite-“
„Ja sam Benjina mama.“
„Aaaaa, Benjina mama“, obradovah se ja ženi.

Dok smo nekoliko puta, kako je običaj, razmijenile „aha, da, naravno, Benjina mama, kako se nisam sjetila“ i „ma, davno je to bilo, da, da, ja sam njegova mama“, moj mozak je uspostavljao konekcije. Jedva. Benjo (ime mu je Benjamin, ali ćemo ga zvati Benjo radi zaštite identiteta) je bio moj drug nekad krajem osnovne / početkom srednje. Benjina mama, zvat ćemo je Muzafeta (just because) me je vidjela jedan jedini put, a ni toga se ne sjećam. Žena je mene prepoznala i upravo to iznenađenje njenim pamćenjem sam maskirala u opću radost što se napokon razumijemo ko je ko tu.

„Pa kako si ti, sine“, nastavi ona. Draga žena, teta Muzafeta.
„Dobro, hvala. Vi?“
„Dobro, dao bog. Kako mama, tata, sestra?“
Krenuh je ispraviti tu po nekoliko tačaka, te nepostojećih rodbinskih veza, ali sam se previše čudila da me je uopće prepoznala da bih se fatala za detalje. „Dobro su svi. Vaši svi, dobro?“
„Ma dobro. Jesi završila šta?“
„Magistrirala sam“, tu se ja pohvalim.
„A pa, bravo, čestitam.“
„Hvala.“
„Šta si studirala?“
„Englesku književnost.“
„A, književnost. Pa dobro. Lijepo. Eno i onaj moj Benjo, završio ekonomiju“, reče žena i uze polubijeli.
„Da“, promumljah.
„Radiš li šta?“
„Pišem.“
„Šta radiš?“
„Spisateljica sam.“
„Ma ja. Eno, i Benjo sjedi kući, ništa ne radi.“

Htjedoh reći da nije lako biti pisac, osjetih potrebu da se branim, ali se pribojah konverzacije gdje mi neko odgovori „ajde bogati, svako danas knjigu piše, eno i ona Celzijus“, a ja ću morati pitati ko je Celzijus, jer mi idalje nije jasno, pa ću još i o tome slušati. Ali gdje ću išta ženi reći, fina teta, teta Muzafeta. Navikla da sluša vapaj nezaposlenih i besposlenih – to prepoznaje – ne razumije ona muke samozaposlenih i vječito u-poslu-nih. Ispozdravljasmo se fino, teta Muzafeta i ja. Ona zagarantova da „bi'će posla“, te me posavjetova da se ništa ja ne brinem, a ja defetist-style potvrdih da „naravno, mora biti“. Potom se vratim kući gdje nepisci pretpostavljaju da ja ne radim ništa sto sati dnevno u kojem se periodu, ispade po njima, sve samo od sebe nekako prokonta, skonta, razradi, stvori, doradi, a stranice se same ispisuju dok ja piljim u zidove. Uostalom, k'o da je teško misliti i kuckati.


Izvadim iz torbe četiri kesice kapučina, jednu kesicu macine hrane kao nagradu maci što postoji i jednu kutiju keksa koji tvrdi da je dijetalan, a ima šećera za manji moždani udar. Banane sam zaboravila kupiti.

Life of a Writer I


It was one of the days in the week. Not over a cup of coffee, a girl and I were having a chat about space colonisation:

“Well, whom would you send up there”, I continued.
“Scientists”, she answered shortly after a few seconds of contemplation.
“Anybody else?”
“Engineers?”, she added after additional sixteen seconds of thinking.
“That’s it?”, I tried to squeeze more out of her.
That surely can’t be it.
“And doctors too”, she produced an afterthought of intense brainstorming.

Being a writer, I genuinely got curious – what about artists, I thought.

“What about musicians? How about writers?”, I asked, twisting my lips into a smile signifying a vital hint, nodding ever so slightly.
Genuinely bewildered, she answered: “No... Why would we need writers?”

So many thoughts ran through my brain at that moment, including a few ironic ones, some sarcastic ones, and the one of realisation that she is most likely mentally flipping me off for the sheer ridiculousness of my question. She’s a nice girl, I thought. I won’t return the favour and give her a mental finger, half of my inner self concluded. Other half wanted to check what the first was referring to: you won’t do this you mean *flip off*, you mean this *flip off*, you won’t show her this *flip off*, like this *flip off, flip off*?

Yeah. That.
Instead, I wrote it all down.

10294422_10203036530065656_3070003452675289772_n